HGSSSPLIT

Umro je naš član Hrvoje Dujmić, u dobi kada gorski spašavatelj dostiže vrh sposobnosti, snage i iskustva potrebnog za spašavanje života drugih ljudi. Hrvojev vrh je nekako stršio iznad naših glava, njegovih kolega, ukazujući put kojim trebamo odrastati i s kojim se trebamo mjeriti.

Kratka i preteška bolest, tumor mozga, odvojila ga je od obitelji, kolega i prijatelja u manje od mjesec dana od trenutka dijagnoze. Vrijeme je bilo prekratko da bi se stigli iti oprostiti s njim kao kolege i prijatelji. U dubini naših duša ćemo to svakako učiniti kada se nađemo u potrazi i spašavanju u kojem ćemo osjetiti nedostatak njegove neprocjenjive i gotovo nedostižne razboritosti, visokih etičkih načela, pametnog promišljanja i odlučivanja.

Pisati o kronologiji njegovog rada u HGSS-u i planinarstvu je teško, vjerojatno ni on sam ne bi znao nabrojiti gdje je sve usadio svoju životnu energiju. Možemo pričati tko je Hrvoje, početi iz nekog kuta… Hrvoje je sveučilišni profesor na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu, čovjek kojeg će studenti pamtiti po njegovoj požrtvovnosti u prijenosu znanja i podizanju budućih inženjera, magistara i doktora znanosti. U njegovoj znanstvenoj karijeri možda će bolje znati govoriti njegovi kolege iz tog područja, ali ne možemo ne spomenuti kako je znanost spojio sa spašavanjem života i na taj način podigao HGSS na ljestvicu s kojom se ponosno dičimo među ostalim službama. Nije mali broj članova HGSS-a i planinara koji su bili upravo njegovi studenti i kojima je također usadio duh sinergije znanosti i prirode.

Hrvoje je bio speleolog i alpinist. Iza njega stoji čitav niz ekspedicija kojih je bio i organizator i spiritus movens. Zahvaljujući njemu osvajali smo najviše vrhove Sjeverne (Mt.McKinley) i Južne Amerike (Aconcagua), najviše vulkane (Oyos del Salado, Coropuna). S njim smo bili na najviše vrhove do kojih se dolazi skijama (Muztag Ata) i s istih se skijali. A onda smo osvajali pustinje (Atacama, Takla Makan) na čijim dinama smo se također skijali. Njegov trud u pronalaženju novih jama po dinarskim gorjima mogu posvjedočiti njegove kolege, špiljari, iz cijele Hrvatske. Ne možemo kazati da je to sve, znamo još puno toga, a puno ćemo tek otkriti jedan drugome.

Hrvoje je bio vrhunski gorski spašavatelj. Nebrojeno je akcija u kojima smo spokojno i s punim povjerenjem upravo njemu prepuštali upravljanje i vođenje. Znali smo da će njegove odluke biti ispravne, a i znali smo da će se rado posavjetovati sa svima ne prepuštajući se zamkama ega. Biti u stanju voditi akcije spašavanja kakve nikad prije nismo imali, poput spašavanja u lavini na Kamešnici pred godinu dana. Ili upravljati višednevnom složenom akcijom spašavanja i pomoći ljudima zametenim u snijegu za zimskog nevremena u Dalmaciji pred dvije godine. U vođenju takvih akcija, u kojima smo na terenu imali više stotina ljudi, Hrvoje se baš dobro osjećao.

Hrvoje je čovjek, za uzor. Njegova moralna načela su nam bila svjetionik kada god nam je u glavama padao mrak beznađa, od neuspjeha. U trenucima kada smo bezuspješno tragali za nestalim ljudima, tragajući za smislom, on je nalazio nade i razloga za neodustajanje. Odlučno, samouvjereno i neoborivo. Poklonio nam je spokojan san u isrcpljenom tijelu. Njegova etička načela isklesana su u kolegama i glavama mladih spašavatelja prema kojima je nesebično davao svoj život.

 Neka je laka zemlja našem dragom prijatelju.