HGSSSPLIT

U srijedu, 18.prosinca, prestalo je kucati veliko srce gorskog spašavatelja i našeg prijatelja, Radovana Draganića. Rade je bio doista naš i u svim sredinama u Zagrebu, Splitu, na Hvaru i drugdje gdje god ga je nosio put, svi su ga prihvaćali kao nekog oduvijek svog. Plemenit, dostojanstven, pošten, druželjubiv, vrijedan i požrtvovan i odgovoran… Dugačak je niz osobina zbog kojih je uživao poštovanje svih koji su ga poznavali. 

Alpinizmom se počeo baviti 1975. godine te kao mladi član Planinarskog društva sveučilišta „Velebit“ istakao se rezultatima, ali i velikim srcem i ljudskim osobinama, te je vrlo brzo primljen u HGSS Stanicu Zagreb. Bio je uvijek rado primljen u svakoj ekipi koja je htjela „uhvatiti nebo“ penjući se po hrvatskim, europskim ili svjetskim gorjima. Zato je i sudjelovao u nekoliko tadašnjih pionirskih ekspedicija u Himalaju. Godine 1980. bio je član hrvatske ekspedicije na Alpamayo, a 1982. i na Anapurnu. 

Penjao se spašavao i bio vrlo vrijedan član zagrebačke spašavateljske družine. No, život i ljubav su ga ubrzo odveli na Hvar i postao je i bodulom. Čovjek iz kontinenta postao je pravi Hvaranin, Dalmatinac, koji nikad nije zaboravio odakle je potekao, ali koji je prihvatio novu sredinu kao nešto prirodno, svoje i koja je njega prihvatila kao nekog oduvijek svoga. Neko vrijeme otok ga je odvojio od planina i GSS-a, no nakon što se uključio u rad HGSS Stanice Split, ubrzo je postao njen vrijedan član. Kao osnivač i voditelj GSS podružnice na Hvaru (Obavještajne točke), započeo je s edukacijom otočana i okupljanju ekipe, borbe za prostor…. U Stanici Split, odmah su ga svi prihvatili kao da je oduvijek bio s nama. S toliko veselja je zajedno s nama odlazio na skijaške i druge ture. Ponovno se aktivirao i na tečajevima za mlađe, na sastancima je bio gotovo redovit, a to nije bilo ni malo jednostavno. Jer, doći ponedjeljkom navečer s otoka na sastanak GSS-a, puno je više od članske obveze. Trebalo je zbog toga izgubiti dan, a ponekad i dva, jer hvatanje brodskih veza otoka i na otok zahtjeva dobre živce i predanost koju je on osjećao i čemu se radovao. Toliko smo imali zajedničkih planova o HGSS-u o planinama. 

I tada je došla bolest. No, on je bolest prihvatio s dostojanstvom. Iako bolestan nije prestao s radom i čak nam je i predlagao što bi još sve trebalo napraviti za dobro organizacije, ljudi…. Živio je do kraja kao čovjek.  

 Čast nam je što je bio naš pripadnik.

Pokop našeg Rade bit će se u petak 20. prosinca u 15 sati u Zagrebu na groblju Mirogoj.

Obitelji izražavamo najdublju sućut.